Znatiželja prema dubljem razumijevanju sebe i drugih, odnosa, životnih okolnosti, neuroznanosti kod mene je prisutna od ranih tinejdžerskih godina, a moj put prema psihoterapiji krenuo je u dvadesetima. Dogodilo mi se jedno bolno životno iskustvo i prijatelj mi je savjetovao da odem na razgovor s psihoterapeutom. Na sreću, poslušala sam ga i rekla bih da je to bio prijelomni trenutak. Nakon samo nekoliko susreta, počela sam uviđati zašto i kako se nešto događa. Počela sam bolje upoznavati sebe i druge. Na jednoj od terapija, moj terapeut mi je rekao: „Mislim da bi ti bila odlična terapeutkinja. Zašto ne bi upisala neki psihoterapijski pravac?“. To me je duboko dotaknulo i nakon nekoliko mjeseci, slušala sam prva predavanja iz logoterapije i egzistencijalne analize, psihoterapijskog pravca koji sam ja završila. 

​

Danas, ta ljubav i zainteresiranost samo raste i vjerujem da nikada neće niti stati. Rad na sebi je nešto što, po meni, nema konačni cilj. To je konstantna izgradnja, ali na način da zavolite taj proces, da zavolite sebe i prihvaćate se u potpunosti. Priznajem kako i danas, usprkos radu na sebi, ne reagiram uvijek zrelo, osobito ako mi je bio težak dan. No, ono što je različito u odnosu na to kako sam se ranije nosila s tim, jest da puno brže „dođem k sebi“ pa si mogu pružiti ili tražiti ono što mi je potrebno, a zatim i adekvatno reagirati u odnosu prema određenoj osobi ili situaciji. Trudim se svakodnevno si osvještavati kako imam slobodu odabrati kako ću postupati i slobodu da zauzmem stav prema onome što mi se dogodilo i onome što mi se događa.